Bajka ili razlog naših života

U doba korone, u kojemu sve više strahujemo od virusne zaraze, sve više zaboravljamo jednostavne životne potrebe. Gotovo smo zaboravili kako posve obični međuljudski odnosi i postupci mogu spasiti smisao i razlog naših života. Mnogi se tih odnosa i srame, pa ih odbacuju i guraju ustranu te na njihovo mjesto ustoličuju sumnju prema svemu što je tradicija, odnosno iskonska čovjekova potreba i smisao. O toj vrsti međuljudskih odnosa i postupaka, a ponajprije o odnosu siromašnih prema najbližima, bavi se veoma dojmljiva bajka – predstava Zlatni Pjetlić i čarobni Graškić, koju kao autorski projekt redateljski potpisuju i izvode glumice Lucija Dujmović i Tana Mažuranić, a praizvedena je 8. prosinca na pozornici Kazališta Mala scena u Zagrebu.

Predstava je nastala na dramaturškom predlošku Nikoline Rafaj, napisanu prema motivima ruske narodne bajke, koji su glumice nadogradile i „kroz improvizacije stvorile novi narativ kombinirajući pritom elemente narodnog kazivanja pripovijesti s modernim, djeci prepoznatljivim elementima“. Predočava život Bake i Djeda obilježen oskudicom u kojoj žele ugostiti unuke. Čisteći grašak za unuke, Baki ispadne zrno, koje tijekom noći iznikne i idućih dana izraste u bujnu i visoku biljku. Djed i Baka skrbe se o Graškiću, a Graškić, videći njihovu skromnost i plemenitost, odluči ih nagraditi Čarobnom kutijom u kojoj im – uz kolače, torte i ostale slastice – daruje i Zlatnog Pjetlića.

Predstava prikazuje nimalo laku borbu protiv zla i nepravde dobrotom i poštenjem / Snimio Jan Humski

Ali njihovo veselje prekida dolazak Crnog Čovjeka; investitora; kapitalista koji u blizini namjerava graditi tvornicu slatkiša i kolača. Crni Čovjek otima Baki i Djedu Čarobnu kutiju i bježi. U potjeru za njime kreće Zlatni Pjetlić, koji izbjegne sve zamke koje mu postavlja Crni Čovjek. Na kraju Zlatni Pjetlić savlada Crnog Čovjeka te Baki i Djedu vrati Čarobnu kutiju koju im je ukrao. Oduševljeni i sretni, Baka i Djed dočekuju unuke u kući punoj hrane i slastica.

Predstava prikazuje nimalo laku borbu protiv zla i nepravde dobrotom i poštenjem. Podsjeća kako su skromnost, odanost, marljivost i dobrota čovjekove vrline koje bivaju nagrađene. Već ideja i poruke predstave, u današnjem hrvatskom kazalištu opterećenu takozvanim subverzivnim projektima nejasnih poruka, mnogim je modernim inovativcima suspektna. Baviti se obiteljskim vrijednostima; emocijama, ljubavlju i dobrotom – misle hrvatski kazališni modernisti i njihovi esejistički šprajcovi – u najmanju je ruku arheologija i anakronizam. No, na njihovu žalost, predstava koju su osmislile i izvele dvije glumice izvan kazališnog angažmana, teatarski je zanimljivija i bolja od devedeset i više posto njihovih predstava.

Za razliku od njihovih tzv. energija, vike i galame, i njihovih frustracija koje su teatarski nezanimljive, predstava Zlatni Pjetlić i čarobni Graškić, iako u skromnoj inscenaciji, teatarski je iznimno dojmljiva. Premda je rađena za djecu – kako piše na listiću na kojemu su dječjom rukom nacrtani kućica s dimnjakom iz kojega se izvija trak dima, kružić iznad kojega piše da je zrno graška te bakom i djedom, također narisanima kako ih djeca crtaju – itekako je poučna za odrasle, u njoj je mnoštvo toga što su odrasli zaboravili, a suvremeno kazalište prezire.

U svemu je ipak najvažnije da su to autorice uradile odlično. Dramaturški jednostavno, redateljski zanimljivo i glumački uvjerljivo; prirodno, spontano, bez grča i usiljenosti. Koristile su lutkarske i koreografske forme i glumačku tansformaciju. Njihova izvedba zrači glumačkim zanosom, što je rijetkost u našim kazalištima, u kojima mladi uglavnom više slijede redateljske nebuloze nego kreativni glumački instinkt.